U koži Remusa Lupina

Ne znam zašto, ali smatram da je veoma važno da opišem taj svoj put do Hogwartsa. Ne znam zašto, možda zato što se cijeli moj život temeljio na tom putu. Čitav moj život bio je sadržan u tom putu. Sve osobe koje su mi postali najbolji prijatelji ili najljući neprijatelji upoznao sam na tom putu. Sve, osim jedne… Osobe koju sam u početku volio kao jednog od mojih najboljih prijatelja, a kasnije mrzio kao čovjeka koji je uništio čitav moj svijet, čitav moj život… Čovjeka koji je ubio moje najbolje prijatelje… Petera Pettigrewa.

James mi je baš pokazivao svoju metlu (iako je učenicima prve godine zabranjeno imati metle, ali James je volio sve što je bilo zabranjeno), Nimbus (tada najbržu metlu na svijetu, najbolji i ujedno prvi model iz serije Nimbusa), kad je u odjeljak netko ušao. Bila je to djevojka prekrasne duge crvene kose i intenzivnih zelenih očiju. Već je bila odjevena u pelerinu iako nas je do Hogwartsa još dijelio dobrano dug put. Svojim zelenim očima je pregledala čitav odjeljak, a zatim je skrenula pogled na nas dvojicu. Malo duže ga je zadržala na Jamesu, a onda, kad je shvatila da je nepristojno zuriti, skrenula ga je na mene. Svi smo se zbunjeno motrili, ali nakon trenutka, ili dva, ona je prekinula tišinu.
-Jeste li možda vidjeli štakora?-upitala nas je.-Dečko imenom Peter Pettigrew je izgubio jednog.
James i ja smo zanjihali glavom. Ona je tužno uzdahnula.
-Uh, pa ništa onda.-rekla je okrećući se.-Bolje da ga potražim u drugom odjeljku.
-Pričekaj samo malo!-uzviknuo je James skačući sa sjedala.
-Da?-upitala je ona okrećući se na peti.
James nije znao što bi rekao pa je samo trabunjao bezveze:
-I ti ćeš sad na prvu godinu, zar ne?-upitao je.
-Da-kratko je odgovorila ona.
-Ja sam James Potter, a ovo je moj prijatelj Remus Lupin.-brže se predstavio James dok mu je na licu blistao osmjeh.
Zamalo sam prasnuo u smijeh, ali sam se ipak suzdržao.
-Drago mi je.-rekla je ona nasmiješivši se.-Ja sam Lilly. Lilly Evans.
-Drago mi je.-rekao je James.
I tada je nastao neugodan tajac. Nitko nije znao što bi rekao ili napomenuo. Neugodnu tišinu je prekinula Lilly:
-Mda…-promrmljala je.-Bolje da potražim tog štakora dok nije zbrisao iz vlaka. Vidimo se kasnije.
-Da, vidimo se!-rekao je James.
-Bok!-pozdravio sam i ja.
Lilly je izašla iz odjeljka.
-Uh, kakva cura…-uzdahnuo je James svalivši se na sjedalo.
-Netko se zatreskao…-nacerekao sam se.
-Daj šuti!-viknuo je James pogodivši me čokoladnom žabom.
Ali, ipak, trenutak kasnije, nasmiješio se širokim osmjehom. I, da, bio sam u pravu. Bio je to trenutak kad se James Potter zaljubio u Lilly Evans.

Nekoliko sati poslije, kad smo James i ja već bili presvučeni u hogwartske pelerine, u odjeljak je upao Severus Snape. I onda je bio isti kao i sad. Lice mu je bilo ispijeno, nezdrave žute boje, a masna crna kosa mu je padala u slojevima preko lica. Ovdje, sada, ne želim (i ne mogu) opisati taj susret. Previše je bolno. Možda ću nekada, negdje drugdje, imati više snage za to. Ili će ta tajna potonuti sa mnom. Znam da je taj susret bio koban. Za mnoge trenutke u mom životu. Pogotovo, kad je Severus rekao Voldemortu za proročanstvo… Da James i Severus nisu bili posvađani… Tko zna, možda bi bilo drukčije. Ali oni su se posvađali zbog sitnice. Jedne male, obične, beznačajne sitnice… I u tom trenutku James Potter je možda više mrzio Severusa Snapea nego li Siriusa Blacka. Severus i James su se odmah zamrzili, na prvi pogled. Više se ne sjećam ni tko je bio kriv. Tko je prvi započeo svađu... Ne, ne mogu to opisati. Previše je bolno. Jer znam da sam bio tamo. I to će me proganjati do kraja života. Bio sam tamo… Dovraga, bio sam tamo… Mogao sam to spriječiti, riješiti, izgledati… Nisu morali biti posvađani… Bio sam tamo… Mogao sam to riješiti… Moglo je biti drugačije…

Još uvijek ih se sjećam iako su davno nestali. Oni. Moji najbolji prijatelji. James Potter. Sirius Black. Peter Pettigrew. I ona, Lilly (Evans) Potter. Nikada ih neću zaboraviti. Mnogo godina je prošlo otkad su nestali. Otišli iz ovog svijeta. I mog života. Sjećam ih se… Kao da je bilo jučer. Prvi dan u Hogwartsu bio je ostvarenje mojih snova. I još onda, iako mi je bilo tek 11 godina, znao sam da ću vječno biti zahvalan Albusu Dumbledoru zbog iskustva koje mi je pružio. Zbog toga što mi je omogućio da idem u Hogwarts iako sam bio… Iako sam bio… Vukodlak. Bilo je 10 sati i 45 minuta jednog toplog ponedjeljka kad sam prošao kroz pregradu što je dijelila perone 9 i 10 i stigao na peron 9 i ľ. Na njemu je stajalo mnoštvo ljudi, a posebno djece koja su gurala svoju prtljagu. Svoje kovčege, a u njima mnoštvo knjiga, pera, tinte, pelerina… Na kolicima za prtljagu čulo se i glasanje njihovih ljubimaca: štakora, sova, žaba, mački… Bio sam u pratnji roditelja. I oni su bili čarobnjaci tako da su ih mnogi pozdravljali dok sam ja zbunjeno kaskao za njima. Moja mama je bila jako zabrinuta. Nije joj baš bilo svejedno što me mora pustiti u školu, okruženu mnoštvom ljudi, kojima se neće sviđati što sam ja vukodlak. Ako za to ikad i doznaju… Suze su joj se skupljale u očima, a ona ih je nespretno brisala. Polušaptom mi je, tako da nitko osim nas ne čuje, govorila upute, upozorenja i zabrane. Već onda sam jako dobro znao što smijem, a što ne smijem. Sam sebi sam se bio zakleo da ću se potruditi biti što bolji učenik jer ovakva prigoda se ne dobiva dvaput nekom tko je vukodlak. Još i sad se sjećam neke od uputa koje mi je majka govorila:
-Moraš nam pisati. Ako treba i svaki dan. A posebno kad su… Kad su… Pa preobražaji.
-Nikome, ali baš nikome, pa makar bili tvoji najbolji prijatelji, ne govori što si. Jasno, Remuse? Nikome!
-I nikome ne vjeruj. Nikome! Svi si oni opasni! Izbaciti će te iz škole čim čuju što si. Samo Albusu Dumbledoreu vjeruj. Samo njemu. O, dovijeka ću biti zahvalna tom čovjeku.
A onda je naglo ušutila jer su im prišli neki ljudi. Potterovi.
Cmoknuo sam mamu u obraz i uletio u vlak. Pronašao sam prazan odjeljak i u njega ugurao svoje kovčege. Vlak je već krenuo s perona. Stajao sam do prozora i mahao roditeljima (mama je plakala dok ju je gospođa Potter tapšala po ramenu.) dok vlak nije zašao za ugao.
-Ah, napokon.-promrmljao je dečko što je stajao do mene mašući svojim roditeljima.-Jedva čekam da napokon vidim taj slavni Hogwarts.
Okrenuo sam se prema njemu. Imao je razbarušenu crnu kosu, a smeđe oči su sjale iza okruglih naočala. Lice mu je krasio vragolasti osmjeh. Bio je visok kao i ja, a i po njegovim riječima sam zaključio da će tek sada krenuti u Hogwarts.
-Ja sam Remus Lupin.-predstavio sam se.
-Drago mi je.-rekao je on pružajući mi ruku.-Ja sam James. James Potter.
-A ti si Potter…-rekao sam samo jer mi ništa pametnije nije padalo na pamet.
-Aha. Posljednji.-nasmijao se.-Naravno da znam za tebe. Lupinovi. Pa za njih svi znaju.
-Da…-promrmljao sam.
James mi se pridružio u odjeljku. Pričao mi je o svim glupostima koje namjerava izvesti kad bude došao u Hogwarts. Na vrata našeg odjeljka je netko pokucao.
-Slobodno?-upitao je ulazeći. Bio je to neki dečko. Naših godina. Bio je naše visine i imao je kao ugalj crnu kosu do ramena. Oči su mu bile tamne, kao noć. I on je, baš kao i James, na licu imao vragolasti osmjeh. Kimnuo sam glavom na njegov upit. On je ušao i počeo tegliti ogromni kofer.
-Daj da ti pomognem.-ponudio se James.-Ja sam James Potter.
-Drago mi je.-rekao je dečko puštajući kofer da bi se rukovao s Jamesom.-Ja sam Sirius. Sirius Black.
-Black?-uzviknuo je James ne prihvaćajući ruku koju mu je Sirius pružio.-Svi Blackovi su smrtonoše. Mrzim smrtonoše! I sve Blackove!
-Ne, ne razumiješ…-pokušao je objasniti Sirius, ali prekasno. James ga je već uhvatio i naglavačke izbacio iz odjeljka. Sirius se bijesno ustao popravljajući pelerinu. Izvukao je štapić. James je učinio isto.
-Dečki, dečki…-umiješao sam se ja. Pa morao sam nešto poduzeti. Poubijali bi se.-Smirite se. Najbolje da ovo zaboravimo.
Povukao sam Jamesa u odjeljak i zatvorio vrata odjeljka.
-Platit ćeš mi još za ovo, Potteru!-čuo se Siriusov uzvik.
-Mrzim sve smrtonoše.-ponovio je James sjedajući na sjedalo preko puta mene.-Kao i sve Blackove.
Bio je to tek početak kavge između Siriusa Blacka i Jamesa Pottera.

Glup mi je dizajn, boxevi mi nisu sređeni.Sve mi je totalno jadno!!!!Nadam se da će vam se barem priča svidjeti.E,da, u vezi toga... Priče, mislim.Pa počinje od početka početka. Dakle, otkad je Remus Lupin kročio nogom u Hogwarts (zapravo na peron 9 i 3/4).Dakle, kako je upoznao Jamesa Pottera, Siriusa Blacka, Petera Pettigrewa, Lilly(Evans) Potter, što se s njima događalo... Kako su se James i Lilly zaljubili, kako su se vjenčali, kako je na svijet doašo Harry, njegovo krštenje... Sve, do one kobne(ili sretne, kako za koga) noći... Otada prepuštam riječ J.K.Rowlling. Novi post će biti napisan uskoro a do onda očekujem brdo vaših komentara. Stiže početak početka...